Ali tahograf je stariji od samog VDO-a. Prvi tahograf, ili prvi mjerni instrument koji nije samo mjerio već i zapisivao brzinu vozila bio je Autorex uređaj. Napravljen je 1923. godine pa ove godine slavimo 100 godina postojanja tahografa. Ovaj uređaj je razvila tvrtka Kienzle Uhrenfabrik koja je vrlo brzo postala i vlasnikom vrtke VDO. Autorex je bio vrlo sličan kasnijim tahografima tj. brzina se bilježila na okrugli papirnati zapis koji je pomicao satni mehanizam, a brzina se bilježila pomoću pisaljke/strugaljke oslonjene na polugu s napetom oprugom. Na taj način na istom zapisu su spojeni vrijeme i brzina vozila, a isti uređaj je od 1926. godine bilježio i prijeđenu udaljenost.
Razvoj nikada ne smije stati pa je već 1927. godine napravljen potpuno novi instrument TCO 1 (slova TCO predstavljaju upravo skraćenicu riječi tachograph). Naravno, kao i prethodnik bio je potpuno mehanički, podaci su se bilježili na papirnatom disku presvučenom voskom (kao i zadnja generacija analognih tahografa koju još upotrebljavamo), a znanje upotrijebljeno u konstrukciji i proizvodnji i ovog tahografa temeljilo se na znanju potrebnom za proizvodnju satova. Tadašnji svijet tahografa je bio dio svijeta urarske industrije te je do dana današnjeg ostalo da se mnogi bivši urari bave popravkom i ispitivanjem tahografa. Uostalom, gosp. Jakob Kienzle, konstruktor i proizvođač gore prije spomenutih tahografa bio je urar.
Nakon toga nastaje model TCO 2. To je već bio pravi tahograf koji se proizvodio čak do 1963. godine pa ga još uvijek možemo pronaći i u nekim našim starodobnim vozilima. To je tahograf koji već radi dugotrajnosti koristi safirne igle za pisanje po tahografskim listićima.
Danas je to teško zamislivo ali prvi modeli tahografa uopće nisu bili namijenjeni za postavljanje u kabinu vozila. Isti su bili postavljani s vanjske strane vozila, a prvi kamion koji je imao serijski ugrađen tahograf u unutrašnjosti vozila bio je Krupp iz 1936. godine. U njemu je bio ugrađen tahograf TCO 6 ili u kasnijoj fazi TCO 7.
Razvojem prometa u 30-tim godinama prošlog stoljeća u Njemačkoj se 1935. godine donosi „Zakon o teretnom prijevozu motornim vozilima na velike udaljenosti“. U njemu je među ostalom propisano da prijevozničke tvrtke i špediteri moraju imati licenciju, moraju biti članovi njemačkog poslovnog udruženja prijevoznika (Reichs-Kraftwagen-Betriebsverband), a ista udruga je bila zadužena za poštivanje prijevozničkih tarifa, praćenje dobrog ugleda prijevoznika itd.. U slučaju kršenja nekih odredbi udruge, imala je pravo oduzeti licenciju prijevozniku. Zar vam ovo i danas ne zvuči poznato?
Razvoj nikada nije stao. U Villingenu (mjestu gdje je smještena tvornica VDO) neprekidno su izlazili novi modeli tahografa: 1952. godine je izišao TCO 8. (to je bio prvi tahograf koji je bio sedmodnevni tahograf); 1954. godine je izrađen TCO 11, zatim TCO 14 i na kraju TCO 15.
Prvi EURO tahograf počeo se proizvoditi 1974. godine - predstavljen na IAA sajmu 1973. godine. Riječ je tahografu TCO 1311. EURO tahograf se razlikuje od običnog tahografa jer se isti morao upotrebljavati u zemljama Europske zajednice u međunarodnom prometu i isti je osim brzine, prijeđenog puta i vremena, morao imati i mogućnost bilježenja preostalog rada, odmora, i pripravnosti (popularne čekiće, krevet i „kocku“). Osim toga ovo je prvi tahograf koji je bilježio svaki puta kada se otvorio mehanizam za umetanje tahografskog listića. Ovo je ujedno prvi tahograf koji je imao senzor na mjenjaču (ili diferencijalu) kojeg popularno nazivamo KITAS, a njegovo ime dolazi od prvih slova riječi Kienzle Tachograph Sensor. Isti naziv upotrebljava se i danas na najnovijim tipovima pametnih tahografa. Tahograf postaje obvezan u svim država Europske zajednice za vozila čija je najveća dopuštena masa veća od 3,5 tona.
Slijedi proizvodnja elektronskih analognih tahografa TCO 1314, TCO 1318 i FTCO 1319 – kojih još uvijek ima u određenom broju na hrvatskim cestama. To su ujedno zadnji „okrugli tahografi“ koji su istodobno imali funkciju zapisa i prikaza brzine vozaču.
Sljedeći korak u razvoju je dobro poznati MTCO 1324 – modularni tahograf u radio formatu ili popularni „ladičar“. Ovo je zadnji analogni tahograf na području Europe i isti je predstavljen 1997. godine. I danas, najveći broj „živih“ analognih tahografa je ovog tipa, a isti se i nadalje upotrebljava u mnogim državama van Europe gdje nije uveden digitalni tahograf. Nakon MTCO 1324 u EU slijedi razdoblje digitalnih i pametnih tahografa..
Prvi digitalni tahograf (VDO DTCO 1381), nakon poprilično kašnjenja (prvobitno je bilo predviđeno da se prvi digitalni tahograf počnu ugrađivati u vozila od 1999. godine) je predstavljen 2006. godine (za AETR države koje prometuju po Europi isti postaje obvezan od 2010. godine). Ovo je bila velika novina za sve – za vozače, za tvrtke, za radionice i za kontrolna tijela. Svi su morali imati svoje digitalne kartice pomoći kojih su se radili zapisi radnih aktivnosti, kopirali podaci s tahografa, ispitivali i kontrolirali tahografi. Još jednom u centar pažnje dolaze radna vremena vozača, dok su se svi pitali zašto se brzina, za koju se do tada mislilo da je glavni parametar kojeg zapisuje tahograf, bilježi u jako kratkom vremenu (svega 24 sata odnosno u kasnijim izvedbama 7 × 24 h kretanja vozila)? Digitalni tahografi su se pojavili u tri generacije – u grubo, prva generacija od 2006. godine do 2011, druga je trajala samo godinu dana - od 2011. do 2012., godine, a treća generacija je trajala od 2011. do 2019. godine.
I za kraj je došla zadnja generacija digitalnih tahografa koja se naziva pametni tahograf. Od 2019. godine počela se ugrađivati prva generacija pametnih tahografa, a točno 100 godina od predstavljanja prvog tahografa - Autorexa, 21. kolovoza 2023. godine počinje obvezna ugradnja pametnog tahografa druge generacije u sva nova vozila koja se prvi puta puštaju u promet. Ovaj tahograf neće samo bilježiti sve parametre kao prethodni tahografi (radne aktivnosti vozača, brzinu, prijeđeni put itd., već će automatski bilježiti svaki prelazak državne granice bez zaustavljanja vozača, u njemu će vozač dokumentirati svaki utovar ili istovar ili istodobni utovar i istovar robe radi lakše kontrole kabotaže, vozač će moći komunicirati s tahografom pomoću svog pametnog telefona, a u pojedinim državama EU će se pomoću ovog tipa tahografa moći plaćati cestarina.
Ali niti to nije sve – i postojeća vozila samo u međunarodnom prometu će morati do kraja 2024. godine promijeniti svoje postojeće analogne i digitalne tahografe, a vozila koja su u međunarodnom prometu svoje postojeće pametne tahografe prve generacije moraju zamijeniti do kolovoza 2025. godine. U suprotnom su u prekršaju, a kazne su vrlo velike. I za kraj, spušta se granica koja vozila moraju biti opremljena tahografima. Do sada je uvijek bilo da N2 i N3 vozila (NDM > 3,5 tona) moraju biti opremljena tahografima ali novim propisima se traži da najkasnije do lipnja 2026. godine i sva vozila koja sudjeluju u međunarodnom prometu, a njihova najveća dopuštena masa je između 2,5 i 3,5 tona, također moraju biti opremljena pametnim tahografom druge generacije. Da podsjetimo, riječ je o vozilima koja se voze na „B“ vozačku kategoriju i čiji vozači gotovo ništa ne znaju o upotrebi tahografa ili propisanim radnim aktivnostima vozača – pripremite se na vrijeme.
100 godina VDO tahografa
100 godina VDO tahografa.pdf